Sela sam na svoj omiljeni panj na obali Dunava i izula patike. Bacila sam torbu na zemlju i uzdahnula. Kakav grozan dan, a tek je devet ujutru! Moram napisati knjigu i nazvati je 'Šta sve može da pođe naopako u periodu od pola 7 do 9 ujutru' ili 'Zašto je zdravo ne buditi se pre 12'. Počela sam da preturam po torbi tražeći cigarete, ali nigde ih nije bilo. Ispraznila sam ceo sadržaj torbe na blatnjavu obalu reke, ali ništa. Uzela sam malu metalnu kutiju u obliku školjke i veličine pesnice. Ukucala sam trocifreni kod sa leve strane i kutijica se rasklopila u pecaljku sa već spremljenim crvom na udici. Sela sam u turski sed i zabacila pecaljku u reku. Mora da sam tako meditirala gledajući u jednu tačku makar 15 minuta. Odjednom sam čula bućkanje vode par metara od mene. Buć. Buć buć. Sve češće i sa svih strana. Uspaničeno sam gledala površinu vode i vratila udicu u školjku. Šuškanje suve trave iza mojih leđa. Stiv. Stajao je ležerno naslonjen na debelo stablo sa gomilom sitnog kamenja u šaci.
-Prepao si me, budalo.-
-Dugo sam razmišljao kako da te probudim, izgledala si tako spokojno- prišao je i raščupao mi kosu.
-Pa si odlučio da me gađaš kamenjem.-
Volela sam Stiva celim srcem, ali je oduvek mnogo pričao. Ne kažem da je bio dosadan, ne, nikako. Jednostavno je stalno imao neke anegdote koje bi prepričao do najsočnijih detalja. Tog dana je to bila bajka o liftu zaglavljenom u sred njegovog solitera i dedi i unuku koje je upoznao tom prilikom. Unuk se zvao Tomi i imao je pege i želeo je poleti kada poraste. Zar ne bismo svi? Tog dana je to bila, rekla bih, izmišljena anegdota. Tog dana mi se samo ćutalo.
-E, a šta imaš u kesi?- prekinula sam ga, nije mu smetalo.
Pružio mi je flašu piva i suncokret. -Ovo sam našao usput. Neko ga je bacio na sred mosta.-
-Sav je mrtav i osušen.- bacila sam ga u reku.
-Šta ti je danas? Hoćeš da plivamo?- volela sam Stiva jer je znao kada da mi postavlja pitanja i kada da zapravo očekuje odgovor na njih. Ovo je bio momenat kada bih radije postala crv na vrhu udice nego počela o svojim trivijalnim problemima. Odmahnula sam glavom, bilo je previše hladno za plivanje. Pijuckala sam pivo i bacala žabice u vodu.
Stiv je izvadio ljubičasto plavu kutiju iz kese i stavio mi u krilo. -Srećan rođendan, mala.-
Pogledala sam ga prekorno, ne obraćajući pažnju na kutiju. -Mislila sam da smo se dogovorili da…-
-Znam, znam, ali veruj mi, ovo će ti se dopasti.-
Ispila sam poslednji gutljaj piva i otvorila poklon cepajući ukrasni papir. U kutiji je bila obična svetlo plava konzerva. Krenula sam da otvorim konzervu, očekujući jedno od onih pića koje kada popiješ, koža ti postane određene boje na par sati. U to vreme su se sva deca ložila na to, ali nije mi bilo jasno zašto bi mi Stiv poklonio nešto tako glupo, nije mi ličilo to na njega.
-Ne, ne, čekaj.- uhvatio me je za ruku i povukao gore. Odmaknuo mi je ruke daleko od mog tela. Onda me je okrenuo ka reci. -Hajde, otvori sad.-
Pćššš, čulo se iz konzerve kada sam je otvorila ali ništa se nije desilo, samo se osetio jak miris… Nečega. Soli? Da, recimo soli. Podigla sam obrve i pogledala Stiva, još uvek oprezno držeći konzervu daleko od sebe. On je bio namršteno zagledan u taj glupi predmet u mojim rukama. Iznada je konzerva krenula da vibrira i iz nje je izletela ogromna količina nečega belog. Oblak! Veliki, beli, pufnasti oblak je ispao iz konzerve i ostao da lebdi iznad Dunava. Zapanjeno sam gledala čas u to čudo, čas u Stiva koji je imao samozadovoljni izraz lica.
-Šta čekaš, naskači!- gurnuo me je ka samoj ivici obale. Oprezno sam sela na ledeni oblak i on ga je odgurnuo iz sve snage. Proklizala sam po vazduhu skoro do sredine reke. Imala sam najveći osmeh ikada na licu.
-Vidimo se kasnije!- viknuo je stojeći na mom omiljenom panju i mahajući.
Нема коментара:
Постави коментар